BELVEDERE

       Od it. bel vedere – lep izgled; eng. belvedere, gazebo; fr. belvédere; bellevue.

       Belvedere je gradski prostor ili deo parka, otvorena terasa ili platforma s koje se pružaju široki, vedri i lepi horizonti. Takođe, to je omanja kula u krovu kuće, ali katkad i posebno zidana arhitektonska struktura ili krovna terasa na vrhu građevine, kao i slobodno-stojeći letnjikovac pod krovom, otvoren lepom vidiku s jedne ili više strana. Kao takav, u islamskoj arhitekturi se javlja pod nazivom kiosk. Pojam se međutim koristi da označi i čitave građevine u okruženju parkova – mahom dvorce iz doba renesanse i baroka –  s kojih se pruža lep pogled na krajolik poput Galerije belvedere u Vatikanu ili Palate belvedere u Beču. 

Želja za vidikom imanentna je čoveku, ne samo kada osvaja kakav planinski vrh, štiti se od napadača ili šeta visokom gradskom terasom, već i kada dobro odabira mesto i okrenutost vlastitog doma. I prozorom kuće on teži vidiku, uvlači ga u unutrašnjost doma, a vlastitim pogledom trudi se da obuhvati što veći i otvoreniji prostor. To ga, između ostalog, nagoni da i arhitekturom isprednjači u visinu, gradi kule, vidikovce, oblakodere koji "češu" oblake, najzad i da uživa u ogromnim panoramskim vrteškama i vrtoglavim ringišpilima. Na preglednost mami ga i estetski poriv, jer daljina budi osećanje lepog, ali i ono “uzbuđenje duše” blisko uzvišenom, koje u Kantovoj analitici sudova ukusa slovi i kao subjektivno zamišljanje same prirode u njenom totalitetu i natčulnosti. Potreba za vidikom donekle takođe skriva i spoznajnu težnju da se okolina, ali i sama priroda bolje razume, ali i onu, mahom neosvešćenu, da se pogledom priroda načas nadvisi i naizgled njemu potčini. Ovo je ujedno čini srodnom ideji o čoveku kao meri stvari i središtu vidljivog sveta, jer se on sve manje miri s činjenicom da prirodom od iskona ne gospodari, te napretkom civilizacije i dokazuje da može biti nad njom, makar i kao mahniti pobednik.

U staroj srpskoj varoškoj arhitekturi belvedere je zastupljen u vidu čardaka s kojeg je “vidno nadaleko” poput onog u slemenu krova Konaka kneginje Ljubice, živopisnog poligonalnog vidikovca-kule s mnogim prozorima i višeslivnim krovićem /V. Balkanska profana arhitektura/. U novije doba, zahvaljujući napretku građevinske tehnologije,  savremeni simulakrum nekadašnjeg čardaka postao je vidikovac kao ostakljena panoramska platforma poput onih na vrhovima modernih oblakoderskih i inženjerskih struktura: “Beograđanke”, Avalskog tornja, "Politike", zgrade CK, Zapadne kapije Beograda.

I sam zatalasani reljef beogradske grede pogodovao je lepim i dalekim vidicima sa svojih prirodnih uzvišenja – Vračara, Košutnjaka, Zvezdare, Banovog brda, Avale, Gardoša. Prostranstvo pejsaža oko Avale i strateške pogodnosti navele su vojskovođe da podignu srednjovekovno utvrđenje Žrnovo, a Turke da planinu imenuju “havala” tj. zaklon od pogleda, ali i mesto gde vidik dominira okolinom. Za Vladimira Velmar Jankovića pogled sa Avale, međutim, prestao je da bude beogradski, jer je u njemu Beograd tek ideja grada, daleki svetli doziv. Njemu nasuprot, vidik sa Zvezdare je veličanstven - pod njom se pruža čitava beogradska varoš, “bliza i radna”, od Kalemegdana do Dedinja, od Palilule do Voždovca, a u očima predstavlja ne kao slika, već kao pun život, koji brekće i hukti, isparava u vodenim maglinama i puši u dimnjacima iz fabrika. 

Sa Banovog brda i nekadašnjeg letnjikovca Matije Bana, znamenitog pisca starog Beograda, pružao se, svojevremeno, najupečatljiviji vidik beogradskog XIX veka/V. Čukarica/.  Povrh guste bukove i hrastove šume na najvišoj koti današnje Ulice kneza Višeslava nalazio se u ono vreme najzanosniji belvedere. “Odatle vidiš, kao u divnoj panorami,” zapisao je Sreten L. Popović, “Savu i Dunav sa novim okićenim adama i parobrodima koji prolaze; pa Zemun i Beograd, i srpska sela po Sremu i Banatu, čiji se crkveni tornjevi (kubeta) u najvećoj daljini vide, a levo u modrikastom plavilu bregovi Šumadije: Medvednik, Cer itd. Jednom rečju, tu ćeš videti i lepu prirodu i kulturu, koja ovo, pre toga divlje, mesto načini raju podobno.”


                                                                                                                                                               Crtež: P. Ristić         

      Od svih beogradskih belvedera, međutim, dva su ipak “najdivotnija”, kako se govorilo: dugački plato Savske aleje Kalemegdanskog parka, te sama terasa Gornjeg grada. Fićir-bair  tj. “breg za razmišljanje” turskog doba odredio je jedinstveni pogled sa Kalemegdana, a on se u brojnim pisanim zapisima kao po pravilu javlja u gotovo metafizičkoj slojevitosti. Za Velmar-Jankovića to je mesto gde se traži i nalazi smisao grada i beogradskog čoveka, najpre zato što kalemegdanski vidik “odbija turističke banalnosti, površnost lake informacije, zarazu samozaborava”. Njegovu estetsku blagotvornost, pa i lekovitost, zapazili su i mnogi putopisci poput Engleza H. Vivijana: “Ako ste tužni”, napisao je on, “ovaj čarobni vidik će vas nadahnuti; ako ste bolesni delovaće na vas okrepljujuće; a ako volite Srbiju – možete doći ovamo da sanjarite o njenom carstvu. U Sen-Žermenu ljudi pričaju da je đavo izabrao njihovu terasu kad je hteo da pokaže najveće lepote zemlje. Što se mene tiče, mislim da je bio lud što za tu svrhu nije izabrao Kalemegdan”. Pogled na ova ista prostranstva “bremenita sudbom nada i vapaja”, sa terasa i prozora tada tek dovršenog zdanja Francuskog poslanstva u Pariskoj ulici, nadahnuo je francusku pesnikinju Lejlu de Dampjer da ispeva dirljivu pesmu o "kraju svojih lutanja”.

Da je Beograd, ma koliko “varoš oporog podneblja i davnašnjih urbanističkih kontrasta i urnebesa” ujedno i grad “visokog neba i najlepših vidika”, uočio je i Ivo Andrić. Slikarka M. Stevanović otišla je i korak dalje u svome eseju o simbolici urbanih vizura, primetivši da je srpska prestonica, podignuta na uzvišicama, jedinstvena “starinska” osmatračnica od svetskog značaja. Prava živost i “punoća doživljaja grada” nahodi se u velikoj vizuelnoj protočnosti, ukrštanju vizura i vizuelnim vezama, objasnila je ona, dok su težnje za preglednošću okoline, kao i za zaštitničkim zidovima svoga doma, u čoveku podjednako snažne i iskonske. Sačuvati vidikovce i vidike ne znači zalagati se za grad niskih kuća, već jeste prilika kakvu mogu iskoristiti samo oni koji su toga svesni. 

Kako je takve svesti uvek nedostajalo, “široku i čovečnu prazničnost pogleda” s nekog od njegovih prirodnih vidikovaca u Beogradu je danas sve teže doživeti. Ovo stoga što se u njemu nije gajilo niti do kraja odnegovalo pravo žitelja na vidik, niti uočavali ili poštovali tanani zakoni gradskih vizura, te su, kako u centru tako i u naseljima na periferiji, nemarno i bahato zatvarani vidici neprobojnim vencima višespratnica, a “betonske roletne” navučene preko brojnih vidikovaca. Horizonti kojih ipak još ima, poput onih koji se pružaju sa terase ispred Muzeja istorije, sa platoa dvora na Dedinju ili sa skijališta na Košutnjaku, opstali su manje-više slučajno samo zato što ih nije bilo moguće zatvoriti.

Bojazan koju je izrazila M. Stevanović početkom devedesetih godina prošlog veka upitavši se dokle će i Kalemegdan ostati ono što jeste, veoma brzo izrodila se u stvarnu pretnju. Nagovešteni free-flowing multifunkcionalni kompleks na mestu nekadašnje fabrike “Beko” u Ulici vojvode Bojovića (2012), iscrtan krajnje formalističkim rukopisom radionice Z. Hadid, potisnuo je u drugi plan čak i pitanje vizura i sagledljivosti, nedopustivo zanemarujući prostornu celinu, istorijski kontekst i za grad u celini presudno važna identitetska svojstva Tvrđave. Da će se vidna polja i dalje opasno sužavati pokazao je i projekat “Beograd na vodi” (2013-14), uz to iznedrivši i paradoks o “silasku grada na reku” zatvaranjem čitavog priobalnog pojasa gustišom oblakoderski visokih zgrada. Ovim je posredno gurnut u zaborav i belvedere o kome se kroz čitav XX vek možda i najviše govorilo i polemisalo, a Beograd očekivao u svome srcu na hipotetičnoj i nikad do kraja osmišljenoj i ostvarenoj Terazijskoj terasi. U neka poetičnija vremena, na toj “terasi dalekovidnosti”, kako ju je imenovao, slikar i pisac P. Milosavljević zamišljao je beogradski Akropolj, hram umetnosti i plemenite misli. 

©Slobodan Giša Bogunović


Lit.: 
I. Kant, Kritika moći suđenja, Beograd 1975.
V. Velmar-Janković, Pogled s Kalemegdana. Ogled o beogradskom čoveku, Beograd 1991.
S. L. Popović, Putovanje po novoj Srbiji, Beograd 1950. 
H. Vivijen, Srbija – raj siromašnog čoveka, u: Beograd u devetnaestom veku. Iz dela stranih pisaca, Beograd 1967.
Ambassade de France a Belgrade. Ambasada Francuske u Beogradu, Beograd 2013.
 “Beogradske novine”, Beograd 31. XII 1954.
 M. Stevanović, “Simbolika urbanih vizura”, u: Nastajanje slike (katalog retrospektivne izložbe), Beograd 2015.
 P. Milosavljević, Beograd, grad na moru, “Politika”, 22. XII 1957.  

Arhitektonska enciklopedija Beograda, knj. III (izmenjeno i dopunjeno 2005-15)